Godine: 1638-1693 (kršten 22. jula 1638, umro 2. novembra 1693). Državljanstvo i rad: Holanđanin, rođen u Amsterdamu; radio u Amsterdamu, od 1678. u Hamburgu, a od 1685. i kao rezident Velikog vojvodstva Toskane. Struka: anatom i jatrohemičar.

Kerckring je sin amsterdamskog trgovca i kapetana Holandske istočnoindijske kompanije Dirka Kerckringa i Margarete Bas. U latinskoj školi Franciska van den Endena u Amsterdamu, krajem pedesetih godina 17. vijeka, bio je učenik u isto vrijeme kad i budući filozof Baruh Spinoza. Medicinu je kasnije studirao na Univerzitetu u Lajdenu kod Franciska Silvijusa; među Silvijusovim studentima u tom periodu bili su i drugi kasnije poznati anatomi, Jan Svamerdam, Reinir de Graf i Nils Stensen.

Sa Spinozom ga pouzdano povezuje samo zajedničko školovanje kod van den Endena i to da je za rad koristio mikroskop koji je Spinoza sam izradio. Kerckring 1671. godine nije oženio Spinozinu sestru, kako se ponekad tvrdi, nego Klaru Mariju, kćerku svog nekadašnjeg učitelja Franciska van den Endena, i tom prilikom je prešao u katoličanstvo.

Najvažnije djelo mu je Spicilegium anatomicum (1670), zbirka anatomskih zapažanja i opisa kliničkih slučajeva. U njemu je upotrijebio termin valvulae conniventes za kružne nabore sluzokože tankog crijeva, koji danas nose i naziv Kerckringovi nabori (plicae circulares); samu strukturu je prije njega, bez tog naziva, opisao Gabrijel Falopio. U istom djelu opisao je i takozvane Kerckringove kosti, povremeno jezgro okoštavanja u potiljačnoj kosti fetusa: javlja se oko šesnaeste sedmice razvoja i nestaje ubrzo poslije rođenja.

Poslije rada u Amsterdamu, 1678. godine se nastanio u Hamburgu i iste godine postao član Kraljevskog društva u Londonu. Steno mu je ovo gostoprimstvo uzvratio 1685: preporučio ga je vojvodi od Toskane Kozimu III Mediciju, koji je Kerckringa postavio za rezidenta Velikog vojvodstva Toskane. Umro je u Hamburgu 2. novembra 1693.

Funkcija

Kerckringovi nabori su trajni kružni nabori sluzokože i podsluzokože tankog crijeva, najizraženiji u gornjem dijelu jejunuma; podsluzokožni sloj im daje stalan oblik, pa se, za razliku od privremenih nabora želuca, ne izravnavaju kad se crijevo rastegne. Time se uvećava unutrašnja površina sluzokože dostupna za apsorpciju, a usporeni prolaz himusa produžava vrijeme za varenje.

Takođe poznat po

Osim anatomijom, Kerckring se bavio i hemijom, alhemijom (djelo Commentarius in currum triumphalem Antimonii, 1671) i pravom. Bio je član Kraljevskog društva u Londonu od januara 1678. Njegov Spicilegium anatomicum ostaje rani primjer djela koje povezuje opisnu anatomiju, embriologiju i klinička zapažanja na jednom mjestu.