Latinske imenice mijenjaju oblik (deklinuju se) prema padežu, broju i rodu. Postoji pet deklinacija, i svaka ima prepoznatljiv završetak u nominativu i, još važnije, u genitivu jednine.

Zašto je genitiv ključan: kod nekih imenica (posebno treće deklinacije) nominativ ne otkriva punu osnovu riječi. Ako znate samo nominativ cor, ne možete pogoditi da je genitiv cordis, a upravo se na tu osnovu (cord-) dodaju svi ostali padežni nastavci. Zato latinski rečnici uvijek daju genitiv odmah uz nominativ, i zato ga treba pamtiti zajedno, ne odvojeno. Više o ovome na stranici Genitiv kao konstrukcijski alat.

Latinski ima šest padeža: nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ i ablativ. Za medicinsku terminologiju najvažniji su nominativ (osnovni naziv strukture) i genitiv (za konstrukcije tipa "od X", npr. caput femoris, glava butne kosti). Ostali padeži (dativ, akuzativ, ablativ) se u samim TA2 nazivima gotovo ne pojavljuju, dolaze do izražaja tek u punim latinskim rečenicama ili receptima. Vokativ (padež oslovljavanja, "o ti...") se u medicinskom latinskom praktično nikad ne koristi, jer anatomski nazivi ništa i nikoga ne oslovljavaju, ali se i dalje uči uz ostale padeže radi potpunosti sistema (vidi tabele nastavaka na stranicama pojedinačnih deklinacija).

Stranice po deklinacijama, redoslijedom kojim ih je najkorisnije učiti: prva deklinacija (-a/-ae, uglavnom ženski rod), druga deklinacija (-us/-um, muški i srednji rod), treća deklinacija (najveća i najraznovrsnija, prepoznaje se po -is u genitivu, ne po nominativu), četvrta deklinacija i peta deklinacija (obje rjeđe u anatomskoj terminologiji). Posebne stranice pokrivaju nepravilne imenice (riječi koje odstupaju od ovih pet obrazaca), množinu anatomskih naziva i deklinaciju grčkih imenica (riječi preuzete iz grčkog, dio potpuno polatinjen, dio zadržao izvorne grčke nastavke).