Ogromna većina savremenih kliničkih termina (dijagnoza, procedura, specijalnosti) nije preuzeta gotova iz klasičnog latinskog ili grčkog, nego je sastavljena kombinovanjem manjeg broja produktivnih dijelova: korijena koji nosi osnovno značenje (često grčki, čak i kad je "susjedni" opisni anatomski naziv latinski), prefiksa koji dodaje lokaciju ili smjer, i sufiksa koji određuje da li je riječ o stanju, postupku ili osobini. Ko nauči ograničen skup ovih dijelova, može da rastavi i razumije nepoznat termin bez rječnika, i to je praktična vrijednost ove teme, veća od bilo koje druge u ovom predmetu za svakodnevni rad sa literaturom.

Redoslijed tri podteme prati logičan tok sastavljanja termina: prvo grčko-latinski dubleti (zašto isti organ ima dva različita korijena, jedan za "običnu" anatomiju, drugi za kliniku), zatim prefiksi (lokacija/smjer), pa sufiksi (funkcija/vrsta stanja).