Latinski pridjevi se, kao i imenice, dekliniraju po padežu, broju i rodu, ali za razliku od imenica moraju da se slažu sa imenicom koju opisuju u sva tri obilježja. Postoje dvije velike grupe pridjeva prema tome koju deklinaciju prate: pridjevi prve i druge deklinacije (tip bonus, bona, bonum) i pridjevi treće deklinacije (tip brevis, breve ili simplex). Zatim slijede dvije praktične teme koje se nadovezuju na obje grupe: slaganje pridjeva sa imenicom (rod, broj i padež, bez obzira na deklinaciju) i poređenje pridjeva (komparativ i superlativ, iznenađujuće čest obrazac u anatomskim nazivima poput superior/inferior).

U TA2 terminologiji pridjevi nose veliki dio informacije: sam naziv strukture (imenica) često ostaje isti kroz cijelo tijelo (musculus, nervus, arteria), a pridjev je taj koji kaže gdje se tačno nalazi, koliki je ili kakvog je oblika (musculus rectus, nervus medianus, arteria profunda). Zato je razumijevanje slaganja pridjeva preduslov za tačno čitanje, i još više za tačno pisanje, anatomskih naziva.