Latinski pridjevi imaju tri stepena, kao i u srpskom: pozitiv (osnovni oblik, npr. longus, dug), komparativ (longior, duži) i superlativ (longissimus, najduži). Za medicinsku terminologiju ovo poglavlje je neočekivano važno: veliki broj svakodnevnih anatomskih pridjeva su, istorijski gledano, komparativni oblici koji su vremenom postali standardni, "neutralni" opisni termini, ne stvarno poređenje dvije stvari.

Pravilan obrazac poređenja

• Komparativ se gradi dodavanjem -ior (muški/ženski rod) ili -ius (srednji rod) na osnovu pridjeva: longus → longior, longius
• Superlativ se gradi dodavanjem -issimus, -a, -um na osnovu: longus → longissimus, -a, -um
• Komparativ se dekliniran kao imenica/pridjev treće deklinacije, ali bez i-osnove koju inače imaju obični pridjevi te deklinacije (vidi napomenu o vokalskoj/i- osnovi na stranici Treća deklinacija): ablativ jednine ide na -e (longiore, ne -i), genitiv množine na -um (longiorum, ne -ium), a nominativ/akuzativ množine srednjeg roda na -a (longiora, ne -ia).

Nepravilno poređenje (najčešće u praksi)

Nekoliko najčešćih pridjeva ima potpuno drugačiji korijen u komparativu i superlativu, isto kao u srpskom "dobar, bolji, najbolji" umjesto "dobar, dobriji":

• bonus (dobar) → melior, melius (bolji) → optimus (najbolji)
• malus (loš) → peior, peius (gori) → pessimus (najgori)
• magnus (veliki) → maior, maius (veći) → maximus (najveći)
• parvus (mali) → minor, minus (manji) → minimus (najmanji)
• multus (mnogo) → plus (više) → plurimus (najviše)

Napomena o "plus": za razliku od ostala četiri para, plus u jednini uopšte nije pridjev nego imenica srednjeg roda treće deklinacije (plus, pluris), bez posebnog muškog/ženskog oblika, i uz sebe uzima genitiv (plus temporis, više vremena). Pravi pridjevski komparativ postoji tek u množini: plures, plura (deklinira se kao redovan komparativ, isto kao longior).

Nepravilan superlativ (pravilo obrazovanja, ne korijen)

Dva posebna slučaja imaju pravilan korijen ali nepravilan nastavak superlativa, umjesto očekivanog -issimus:

• Pridjevi na -er (npr. acer, acris, acre, oštar) grade superlativ dodavanjem -rimus direktno na nominativ muškog roda, ne -issimus na osnovu: acer → acerrimus (najoštriji), ne "acerissimus".
• Šest pridjeva na -ilis (facilis lak, difficilis težak, similis sličan, dissimilis nesličan, gracilis vitak, humilis nizak) grade superlativ sa -limus: facilis → facillimus (najlakši), ne "facilissimus".

Ovo su detalji za dublje razumijevanje sistema, ne nešto što morate pamtiti da biste čitali TA2 nazive - sljedeća sekcija (komparativ kao standardni anatomski termin) je dio koji ćete stvarno svakodnevno sretati.

Komparativ kao standardni anatomski termin

Ovo su najčešće riječi na koje ćete naići u nazivima struktura, i skoro nikad se ne "prevode" kao pravo poređenje dvije stvari, nego kao fiksan opis položaja ili veličine:

• superior, superius: gornji (od zastarjelog superus, gore)
• inferior, inferius: donji (od zastarjelog inferus, dolje)
• anterior, anterius: prednji (musculus scalenus anterior)
• posterior, posterius: zadnji (musculus scalenus posterior; sam oblik je komparativ izveden od arhaične osnove poster-, vidi napomenu na stranici Prefiksi za lokaciju i smjer)
• maior, maius: veći (pectoralis major, veći grudni mišić)
• minor, minus: manji (pectoralis minor, manji grudni mišić)

Ovi termini se dekliniraju kao redovni komparativ treće deklinacije (genitiv jednine superioris, inferioris, anterioris, posterioris, maioris, minoris), ali funkcionišu kao obična, "prva" oznaka položaja jer latinski nikad nije razvio poseban pozitiv za ove parove suprotnosti u anatomskom kontekstu (ne postoje "anticus"/"posticus" kao standardni TA2 nazivi).

Česta greška

Ne postoji stvaran pozitiv za "superior"/"inferior"/"anterior"/"posterior" u anatomskoj upotrebi, pa je greška tražiti "osnovni" oblik ovih riječi: u praksi se komparativ koristi direktno kao opisni pridjev.