Bubreg je pasuljast, retroperitonealan organ smješten uz kičmeni stub, na nivou otprilike T12 do L3 pršljena; desni bubreg je nešto niži od lijevog zbog jetre. Prosječne dimenzije odraslog bubrega su oko 11 x 6 x 3 cm, prosječne težine oko 150g kod muškaraca (drugi izvori navode nešto više, do 160g) i 135g kod žena. Na medijalnoj strani je hilum, sa venom najviše naprijed, arterijom u sredini i pelvis najviše pozadi.

Bubreg je omotan sa nekoliko slojeva: fibrozna kapsula neposredno uz parenhim, perirenalna mast, renalna (Gerotina) fascija i, najviše spolja, pararenalna mast.

Makroskopska građa

Unutrašnjost čini centralni renalni sinus, koji sadrži mast, krvne sudove i pelvis. Parenhim se dijeli na spoljašnji korteks i unutrašnji medulu, građenu od piramida čiji vrhovi (papile) uranjaju u male kalikse; oni se spajaju u velike kalikse, pa u renalnu pelvis, koja se nastavlja kao ureter.

Nefron

Nefron je funkcionalna jedinica bubrega: renalni korpuskul (glomerul + Bowmanova kapsula, filtracija) i renalni tubul (proksimalni zavijeni dio → Henleova petlja → distalni zavijeni dio → sabirni kanal, selektivna resorpcija). Postoji oko milion nefrona po bubregu; nakon rođenja se ne stvaraju novi, pa je izgubljen nefron trajno izgubljen. Jukstamedularni nefroni imaju duže petlje koje dopiru duboko u medulu, za razliku od kortikalnih.

Vaskularizacija

Renalne arterije nose oko 20% minutnog volumena srca, granaju se od aorte odmah ispod ishodišta gornje mezenterične arterije. Redoslijed grananja: segmentalne → interlobarne → arkuatne → interlobularne arterije → aferentne arteriole → glomerul → eferentne arteriole. Desna renalna arterija je duža (prolazi iza donje šuplje vene); lijeva renalna vena je oko tri puta duža od desne (prelazi ispred aorte) i ima adekvatnu kolateralnu drenažu (preko gonadne i suprarenalne vene), za razliku od desne, koja se ne smije ligirati bez posljedica.

Bubreg se dijeli na pet vaskularnih segmenata (gornji, anterosuperiorni, anteroinferiorni, inferiorni, posteriorni), svaki snabdjeven end-arterijom bez značajne anastomoze, što ih čini nezavisno resektabilnim hirurškim jedinicama. Duž konveksne ivice bubrega opisana je relativno slabije prokrvljena zona (Brödelova linija, opisana početkom 20. vijeka), predložena kao mjesto za hirurški rez; savremeni izvori upozoravaju da zona nije stvarno "beskrvna", brojni sudovi je prelaze, pa se danas preporučuju planirani radijalni rezovi umjesto oslanjanja na tu liniju.