Tihi otkaz

Tihi otkaz, ili tiho odustajanje kako ga neki prevode, odnosi se na odbijanje izvršenja radnih zadataka koji prevazilaze dodijeljene radne obaveze propisane ugovorom. Radnici smanjuju svoju psihološku investiranost u posao i rade samo onaj dio koji je neophodan da bi ispunili minimalne kriterijume poslodavca.

Neko bi rekao: Šta je tu problem? Zašto bih radio/la više nego što moram? Odgovor je da ovo ponašanje ne podiže prašinu ako je prisutno od samog početka, ali postaje primijećeno kad se desi kod radnika koji su u početku posvećivali mnogo pažnje svom poslu, a onda odustanu i rade minimalno. U literaturi se tihi otkaz upravo i odnosi na takve ljude.

Zašto odustajemo?

Znate onaj slogan koji nam svima ide na živce, kad poslodavac kaže Mi smo svi jedna velika porodica? Poslodavci mogu ozbiljno shvatiti tu rečenicu, pa svojim zaposlenima davati više posla nego što odgovara njihovom raspoloživom vremenu i resursima, a da nagrada za dodatni rad izostaje. Nagrada za to što smo efikasni radnici postaje još posla za istu platu. Istraživanja sugerišu da je, poslije perioda pandemije, sve više aktivnosti koje su se nekada smatrale „dodatnim zalaganjem“ postalo očekivani dio svakodnevnog posla zaposlenih.

Sasvim je jasno da ovakav tretman može obeshrabriti zaposlene i dovesti do toga da se manje trude. Postavljaju sebi pitanje: Zašto bih sve na vrijeme završavao i dobijao dodatnog posla, kad to niko ne vidi i ne vrednuje? Naravno, biće tu tapšanja po ramenu od strane poslodavca, ali to nije dovoljno da zadrži radnika na radnom mjestu.

Ovdje ću ispričati jedno lično iskustvo. Kad sam tek počinjala raditi, pokazala sam se kao neko ko "hoće da radi i povuče". Nije mi bio problem da preuzimam dodatne zadatke, da ostajem duže, da radim sve po nalogu poslodavca. Čak sam bila hvaljena za svoju posvećenost i dobila komentar nadređenog: "Ja bih tebi dao da radiš posao svih ostalih kolega, jer znam da ćeš to uraditi kvalitetno i da ćeš se posvetiti". Prijalo je to čuti, moram priznati. Ko ne bi želio da mu sujeta bude tako hranjena, da bude jedini koji nešto može uraditi kvalitetno? I jeste se moj obim posla povećavao, pa smo na kraju došli do toga da obavljam posao za troje ljudi, a kad se desi da napravim grešku u radu, budem žestoko izribana, jer kako je moguće da ja mogu pogriješiti? Sa druge strane, drugim kolegama su se tolerisali značajni propusti, jer "oni su takvi, od njih se bolje i ne može očekivati".

Značajnu ulogu u tihom odustajanju ima i doživljaj zaposlenog da poslodavac ulaže u njegov profesionalni razvoj. Radniku na razgovoru za posao može biti obećano da će imati prilike za dodatno usavršavanje, a onda se ispostavi da radi posao mehanički i da mu se ne nudi podrška u izvršavanju radnih obaveza. Ili, još gore, poslodavac zaposli radnika znajući da nema vještine koje odgovaraju zahtjevima radnog mjesta, pa ga poslije kritikuje kad napravi grešku i šalje mu poruku da mora sam da savlada vještine za konkretno radno mjesto. Odsutna je podrška, zaposleni je prepušten sam sebi.

Dalje, zaposleni su frustrirani kad nisu uključeni u rješavanje problema koji se direktno odnose na njihov posao. Propust da se zaposleni uključe u takve odluke šalje poruku da se ne smatraju dovoljno vrijednim povjerenja. Radniku se šalje poruka da treba da preuzme inicijativu, a ima 0% samostalnosti u radu i za svaki korak koji poduzme mora tražiti dozvolu od nadređenog. Radniku se time šalje poruka "Preuzmi odgovornost, ali samo za ono što krene loše, kad nam treba dežurni krivac".

Kako riješiti problem?

Problem tihog otkaza, na način kako ga ja shvatam, leži većim dijelom u organizaciji. Menadžeri bi trebalo povremeno da razgovaraju sa svojim zaposlenima, da vide zadovoljava li radno mjesto njihove potrebe. Imaju li previše posla, žele li drugačije, inspirativnije zadatke? Trebalo bi uvidjeti da li se radnik muči sa izvršenjem nekih zadataka, da se vidi kako bi mu se moglo olakšati. (Ovo, naravno, rade poslodavci koji vide radnike kao ljudska bića, a ne kao sredstva za ostvarenje veće dobiti).

Sa druge strane, odgovornost radnika je da iskomunicira ako nešto ne stiže ili ako je nečim nezadovoljan, na jasan i uvažavajući način. Naučiti postaviti granice je pola zdravlja.