U današnjem turbulentnom svijetu, gdje su mnogi ljudi ugroženi i žive u uslovima koji nisu dostojni čovjeka, sve se više pominje važnost solidarnosti i uzajamne pomoći. Ona ne mora biti samo novčana, već govorimo i o emocionalnoj podršci, empatiji, kao i volontiranju. Sve ovo se u socijalnoj psihologiji označava pojmom prosocijalno ponašanje. Hajde da dublje zaronimo u ovu temu i vidimo: zašto se ljudi odlučuju da pomognu drugima?
Početak istraživanja prosocijalnog ponašanja: ubistvo Kitty Genovese
Prosocijalno ponašanje definiše se kao aktivnost koja je korisna i plodonosna drugim ljudima, bez neposredne dobiti za osobu koja je sprovodi. Mnogo se u psihologiji raspravljalo o tome zašto se ljudi angažuju u ovakvim aktivnostima, a posebna pažnja istraživanju prosocijalnog ponašanja posvećena je nakon ubistva i silovanja Kitty Genovese u martu 1964. godine, u Njujorku.
U pitanju je događaj za koji zna svaki student prve godine psihologije, pri upoznavanju sa predmetima iz domena socijalne psihologije. Bez ulaženja u potresne detalje, Kitty Genovese je ubijena i silovana na ulicama Njujorka. Neposredno poslije ubistva pojavio se članak u novinama, u kojem je navedeno da je čak 38 ljudi posmatralo ubistvo sa prozora zgrade i nije uradilo ništa da pritekne u pomoć djevojci, uprkos njenim vriscima i povicima. Događaj je naveo i socijalne psihologe Latanea i Darleya da uvedu pojam efekta posmatrača (eng. bystander effect), prema kojem su ljudi manje spremni da pomognu drugima ako se nalaze u grupi ljudi, nego ako su sami, usljed dejstva difuzije odgovornosti.
Da li smo zaista toliko neosjetljivi?
Kasnijim sudskim postupcima u slučaju Kitty Genovese utvrđeno je da nije baš sve tako kako je štampa predstavila. Prvo nije svih 38 ljudi gledalo sa prozora ubistvo, neki su ga samo čuli iz stana. Dalje, svjedoci su tvrdili da je policija pozvana odmah pri početku napada, ali da je ista odugovlačila sa dolaskom, budući da je naselje u kojem se napad desio (Austen Street) bio u to vrijeme poznat po čestim tučama i problemima. Neki su tvrdili i da su podviknuli na napadača, što ga je na kratko omelo, pa je Kitty uspjela da dođe do ulaza svoje zgrade.
Kako god da se razriješio ovaj slučaj, iz njega je proisteklo nekoliko nalaza važnih za socijalnu psihologiju. U odluci da pomognemo drugoj osobi, mi prvo procjenjujemo koliki je tu stepen rizika za nas lično. Veća je vjerovatnoća da ćemo pomoći ako mislimo da nećemo biti životno ugroženi zbog toga. Dalje, prije ćemo priteći u pomoć kao pojedinci, nego ako se nalazimo u grupi ljudi. Ovo možda zvuči paradoksalno, ali u grupi ljudi dolazi do difuzije odgovornosti. Drugim riječima, ako smo u grupi ljudi, nerijetko razmišljamo na način: A zašto bih ja išta radio, pa ima ko da se brine o tome? Što ja da se miješam, pored toliko drugih ljudi?
Važnu ulogu u odluci da reagujemo ima i empatija, kognitivna i afektivna. Kognitivna empatija odnosi se na kapacitet razumijevanja i prihvatanja tuđe perspektive, dok afektivna empatija podrazumijeva sposobnost percipiranja i "proživljavanja" tuđih emocija. Jednostavnim jezikom rečeno, ako vidimo osobu koja pati, u našem organizmu pojačava se lučenje hormona stresa, te mi djelujemo sa ciljem da se riješimo neprijatnosti i odlučujemo da pomognemo drugoj osobi. Zanimljivo je da istraživanja sugerišu da smo spremniji pomoći osobi koja je pripadnik naše društvene grupe, usljed dejstva intergrupne pristrasnosti.
Geni ili sredina: kako nastaje prosocijalno ponašanje?
Za kraj ću se osvrnuti na nekoliko zanimljivih istraživanja, koja su proučavala razvoj prosocijalnog ponašanja kod djece. Naime, kod djece starosti 14 mjeseci mogu se primijetiti neki oblici prosocijalnog ponašanja, kao što je dijeljenje igračaka i uklanjanje fizičkih barijera, da se djetetu može približiti draga osoba. Tješenje drugih koji proživljavaju emocionalni stres javlja se nešto kasnije, oko druge godine, dok dijete više socio-emocionalno sazri. Autori sugerišu da su ova rana prosocijalna ponašanja kod djece motivisana saosjećanjem prema drugima. Ulogu igraju i odnosi sa drugim ljudima, budući da djeca iskazuju prosocijalno ponašanje prema onim ljudima sa kojima su već imali pozitivna iskustva.
Poslije 5. godine, kad dijete više kognitivno sazri, postaje sposobno da se uključi u strateški planirano prosocijalno ponašanje. To znači da dijete "čini uslugu" i pomaže drugom, kako bi u budućnosti imalo neke koristi od toga (u engleskom se to zove i delayed gratification). Ovo je možda najlakše shvatiti kroz primjer: dijete od 5 godina će podijeliti sa drugom neki slatkiš, kako bi ga ovaj pozvao na rođendansku zabavu koju uskoro organizuje. Ovakva ponašanja omogućuju djeci da uspostavljaju socijalne veze, odnose socijalne razmjene i kooperaciju sa drugima. Zanimljivo, zar ne?
A kome vi (i zašto) pomažete?
Reference
Comments