Nefunkcionalnost perfekcionizma i funkcionalnost greške

Osobe koje teže ka perfekcionizmu jako teško uočavaju kvalitete, njihov centar pažnje su greške i mane. Monogo više su sklone negativnoj kritici nego uočavanju potecijalnih kvaliteta u sebi i u svom okruženju.

Koja su česta obilježja perfekcionizma?

· Postavljanje nerealistično visokih standarda i očekivanja od samih sebe

· Znatno pojačana osjetljivost na „mane“ ili pogreške, ili na bilo koju vrstu kritike

· Sklonost tumačenju grešaki kao velikog neuspjeha, uz pojavu snažne anksioznosti vezane uz mogućnost neuspjeha ili ekstremne frustracije kad pogriješimo

· Sklonost crno-bijelom „sve ili ništa“ stilu razmišljanja

· Poteškoće završavanja zadataka ili projekata jer krajnji rezultat „nikad nije dovoljno dobar“

· Odgađanje (prokrastinacija) s ciljem izbjegavanja zahtjevnih zadataka

· Samokritičnost, nezdrava samosvjesnost, izražena sklonost da se osjeća posramljeno

· Velike poteškoće u donošenju odluka i prioritiziranju zadataka

· Ekstremna kritičnost spram drugih.

Da li nam perfekcionizam zaista pomaže da budemo bolji u svom poslu ili nas može usporiti ili čak i spriječiti u postizanju uspjeha ?

Želja da se usavršavamo i budemo bolji jeste jedan veliki podsticaj za napredak u određenoj sferi života, međutim ono na šta moramo da obratimo pažnju jeste da provjerimo da se ispod toga ne kriju neke poruke poput „ne želim da griješim; ne smijem da griješim; nije mi dozvoljeno da griješim“.

Ovo je boljka većine studenata, a naročito studenata medicine. Čija buduća profesija zahtijeva izraženu preciznost i odgovornost, uzimajući kao primjer jednu od najčešće ponovljenih rečenica od strane nastavnog osoblja „Nečiji život će biti u vašim rukama!“

Zanimljivo je koliko me ova rečenica vazda vodila u pravcu izbjegavanja odgovornosti više nego u shvatanju značaja preuzimanja iste .

Treba biti oprezan sa svakom porukom koju šaljemo nekome.

Ova rečenica ima toliku moć da kod većine studenata pokrene triger „straha od greške“. Poruka koju naš um rezonuje jeste „Ne smijem napraviti grešku, jer bi mogao ubiti nekoga“.

Ova rečenica nosi baš veliku težinu, pa nije ni čudo što odreagujemo strahom.

Perfekcionizam dakle postaje nešto što će nas usmjeriti na put u kojem ćemo da gomilamo greške i samo na njih da se osvrćemo, što će dovesti i do nagomilane frustracije i povećati sumnju u samog sebe, te znatno može da naruši naše mentalno blagostanje i stoga naš akademski performans.

Ljudski je griješiti, bitno je dozvoliti i dati sebi prostora za pravljenje greške, jer učenje na greškama je zapravo najbolji način usavršavanja. Ono što je mnogo funkcionalnije zapravo jeste „činjenje greške“ jer ona predstvalja taj prostor, tu dozvolu da naučimo nešto, te da budemo ono što jesmo, a ne ono što se od nas očekuje.

Tako da evo i nekoliko načina kako da lakše učimo na greškama koje predlaže Psychology today :

1. „Odvajanje“ od ega

2. Jačenjem ega

Počećemo sa prvom tehnikom. Jedan od načina da se „odvojimo“ od svog ega jeste učenje iz tuđih grešaka. To podrazumijeva potragu za „negativnim primjerima“, cilj ove strategije jeste da izbjegavamo da počinimo iste greške kao oni.

Još jedna strategija za „odvajanje“ od ega jeste „kognitivno distanciranje“ koje podrazumijeva posmatranje lične situacije iz trećeg lica. U ovom slučaju zamijenimo „Ja“ i pitanje „Zašto ja nisam uspio u ovome?“ sa „Zašto Marko nije uspio u ovome?“.

Sad kad smo raspravili o „odvajanju“ od ega možemo da se pozabavimo jačenjem ega.

Prvi pristup bi bio da poradimo na lošim uvjerenjima, kao npr. da nečiju grešku ne gledamo kao izvor krivice i stida već kao korisnu informaciju za savjetovanje drugih o tome kako nešto ne treba da se radi.

Drugi pristup podrazumijeva podsjećanje na nečije/svoje kapacitete ili cilj, jer kada smo samouvjereni i posvećeni tada će greške manje loše da utiču na našu motivaciju.

Treća strategija podrazumijeva kognitivno preispitivanje – preoblikovanje i reinterpretaciju negativnih ishoda u cilju izazova i stvaranja prilike za rast.

Jako je teško imati pozitivan pogled na neuspjeh kad je naš jedini fokus postizanje određenog cilja, kao da drugih nemamo, poput rasta i učenja iz iskustva.

Ukoliko vjerujemo u naše kapacitete o poboljšanju i savladavanju novih vještina, čak iako nismo postigli onoliko koliko smo očekivali, to će nam omogućiti istrajnost i lakše suočavanje sa budućim nedaćama.